Povratak Hrvata iz grobova

Ljeto je. I trebalo bi da na odmor pođemo s nekom laganijom temom. Ali… „tko može živjeti uz toliko mrtvih“, napisao je u jednoj svojoj pjesmi Jure Kaštelan.

Odavna se zna da je odnos prema mrtvima osobit pokazatelj kulture svakog naroda. Kada dođemo na koje groblje, tu se ogleda kultura živih. Hrvati nemaju kult mrtvih, ali imaju visoku kulturu mrtvih. Hrvatske duše nisu mrtve duše. Mrtva Hrvatska duboka je Hrvatska; mrtva Hrvatska neograničena je kao i živa. Ona je u tome globalna sila.

Mnogi su grobovi Hrvata izvan domovine nepoznati i bez spomenika / Izvor Pixabay

„Ima grobova na kojima nema imena“, kazao je, koliko pamtim, u jednoj od propovijedi na Stepinčevo početkom osamdesetih kardinal Kuharić. Rečenica je snažno odjeknula, režim se usplahirio, prijetilo se uhićenjem, kako je vazda kada se kaže istina… Da!, Hrvati žive s mrtvima bez imena i groba, rasutima diljem hrvatskih krajeva i širom svijeta, a često, ne znajući, i žive na mrtvima.

Kada je prije kojih dva mjeseca iz Slovenije u Hrvatsku dovezen prvi „kontingent“ posmrtnih ostatka pet stotina Hrvata što su ih tamo, uz zapovijed ili odobrenje Vrhovnoga štaba i Maršala, pobile i tajno zakopale partizanske ubojičke jedinice, dogodio se svakako pažnje vrijedan presedan, koji, nadati se je, neće to dugo biti.

Spomenuta vijest od 14. svibnja bila je doduše medijski marginalizirana koliko samo u Hrvatskoj važne vijesti mogu biti. Ipak, zabilježena je. Trideset pet godina nakon proglašenja samostalnosti država je pokazala volju da makar neki promil svojih mrtvih rasutih diljem Slovenije vrati u domovinsko tlo. I to je najvažnije: Republika Hrvatska, što će reći hrvatska država, napokon je državno i državnički pristupila toj prevažnoj političkoj i etičkoj zadaći: vratiti mrtve Hrvate u Hrvatsku ili, ako to nije moguće, dostojno obilježiti njihove grobove. U vrijeme kada se napokon počinje događati još skromno čudo povratka živih Hrvata, i povratak mrtvih svojevrsno je čudo. No to nije zadaća jednoga ministra ni jednoga mandata. To je nadgeneracijski posao, dužnost na koju smo kao narod i kao država doslovce obvezani.

Povratak ubijenih iz bezimenih grobova diljem Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i drugdje samo je međutim dio zadaće. Drugi je dio zadaće odlazak na grobove. Od Murmanska do Transvaala, od Punta Arenasa do Odese, od Galicije do Galicije, od Tasmanije do Aljaske, i naravno, od Kočevskog roga do Vršca. Mnogi su grobovi nepoznati, ali mnogi su poznati, kao grob Stjepana Dobrića iz Novog Vinodolskog, koji je kao britanski zarobljenik preminuo i pokopan na otoku Svetoj Heleni. Osobito groblja diljem Poljske i Ukrajine iz Velikog rata čuvaju imena Hrvata. Ima ih posvuda, samo treba tražiti. Makar jednom godišnje uime Republike Hrvatske položiti vijenac i zapaliti svijeću na grobljima u zemljama gdje god imamo svoje diplomatske i druge predstavnike, pobrinuti se da se ti grobovi urede i označe – to je zadaća države, ali to je prije svega izraz čovještva, kulture sjećanja i poštovanja za ljude koji su, iz kojih god razloga, kosti ostavili izvan Domovine.

Međutim, to je samo pola zadaće. Druga polovica jest pohoditi grobove hrvatskih velikana diljem svijeta. Evo nekih imena koja sam većinom uzeo iz članka našega erudita Marijana Lipovca Gdje se nalaze posljednja počivališta najpoznatijih Hrvata?: u Parizu počivaju Josip Račić, Leo Junek, Julije Knifer, Virgilije Nevjestić, Radovan Ivšić, Mirko Dražen Grmek, general Marko Slivarić u Gignacu; u Grazu Ana Katarina Zrinski, Antun Vrančić u Trnavi, Petar Berislavić u Veszprému (obojica su malo prije smrti imenovani kardinalima!), kardinal Juraj Drašković u Györu; na otočiću Santo Spirito pokraj Venecije pjesnik franjevac Filip Grabovac, polihistor Pavao Skalić u Gdanjsku, fra Ivan Franjo Jukić u Beču, gdje su i slavni feldmaršal Svetozar Borojević te general Franjo Filipović; njegov je brat general Josip Filipović u Pragu, generali Ivan Gošnjak i Viktor Bubanj pokopani su u Beogradu, kao i Nikola Tesla, Ivo Andrić i skladatelj Josip Štolcer Slavenski, a na nepoznatome mjestu i Andrija Hebrang (otkriti gdje!). Josip Pančić pokopan je na vrhu planine Kopaonik. Otac daktiloskopije Ivan Vučetić počiva u Buenos Airesu, kao i pjesnik Viktor Vida, slikar Kristian Kreković leži u Palma de Mallorci, Stjepan Seljan počiva u Ouro Preto u Brazilu, Ferdinand Konšćak u meksičkome San Ignaciju, bl. Augustin Kažotić u Luceri u južnoj Italiji, Sv. Marko Križevčanin u Trnavi, bl. Ozana Kotorska u Kotoru, a bl. Gracija u mjestu Muo, misionar Ante Gabrić počiva u Maria Polli u Indiji, a mučenik svećenik Vjeko Ćurić u Kivumu u Ruandi, Leopold Mandić ima grob u Padovi, dok su dvojica blaženih Janjevaca Serafin Glasnović Kodić i Anton Muzić u Lješu u Albaniji… itd., itd.

Imamo i spomenike poput onoga u Avenue Croate u Villefrancheu… Ili ih nemamo, kao u Odesi… Tražeći podatke o našim pokojnicima u bijelome svijetu, naiđosmo na vijest od prije koju godinu da je ruska delegacija otkrila spomenik u čast ruskim dragovoljcima u Burskim ratovima u Utrechtu u pokrajini Natal. Ne bi li se spomenikom trebalo sjetiti Hrvata poginulih u burskim postrojbama, ali i onih poginulih na strani Engleza, kao što ga ima spomenuti Dobrić. Čekam vijest, prvu vijest u Dnevniku da je hrvatska delegacija otkrila spomenik Hrvatima u… Ta, zar nemamo Hrvatsku?